Nevil Godard - SVJESNOST JE JEDINA REALNOST

Priče u Bibliju tiču se isključivo moći imaginacije. To su zaista dramatizacije tehnike molitve, jer molitva je tajna mijenjanja budućnosti. Biblija otkriva ključ kojim čovjek ulazi u dimenzionalno veći svijet u svrhu mijenjanja uslova u dimenzionalno nižem svijetu, u kom živi.

Uslišena molitva implicira da se nešto desilo kao rezultat molitve, što se inače ne bi desilo. Stoga, čovjek je izvor akcije, upravljački um, i onaj koji uslišava molitvu.

Priče Biblije sadrže snažan izazov misaonoj moći čovjeka. Istina koja je prikrivena — da su to psihološke drame a ne istorijske činjenice — zahtijeva reiteracije, budući da je jedino opravdanje ovih priča. Sa malo mašte, možemo lako pronaći psihološki smisao u svim pričama iz Biblije.

“Potom reče Bog: Da načinimo čovjeka po svom obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po obličju svom, po obličju Božijem stvori ga.” (Postanje/1. Mojsijeva 1:26,27).

Tu, u prvom poglavlju Biblije, drevni učitelji su postavili načelo da su Bog i čovjek jedno, i da čovjek ima vlast nad svom zemljom. Ako su Bog i čovjek jedno, onda Bog ne može biti udaljen čak ni toliko da bi bio blizu, jer blizina implicira razdvojenost.

Postavlja se pitanje: Šta je Bog? Bog je ljudska svijest, njegova svjesnost, njegovo Jastvo. Drama života je psihološka drama u kojoj mi izazivamo okolnosti svojim stavovima, prije nego djelima. Kamen temeljac, na kom su sve druge stvari zasnovane je čovjekovo mišljenje o samom sebi. Djela tako kako djela i ima iskustva koja ima jer je njegovo mišljenje o sebi takvo kakvo jeste, i ni iz jednog drugog razloga. Da ima drukčije mišljenje o sebi, djelao bi drukčije i imao drukčija iskustva.

Čovjek, usvajajući osjećanje da je njegova želja ispunjena, mijenja svoju budućnost u skladu sa tom pretpostavkom, jer, pretpostavke iako netačne, ako ih se držimo, će postati činjenice.

Nedisciplinovanom umu je teško da pretpostavi stanje koje njegova čula negiraju. Ali, drevni učitelji su otkrili da san, ili stanje slično snu, pomaže čovjeku pri izgradnji pretpostavke. Stoga, oni su prikazali prvi kreativni čin čovjeka kao čin tokom koga je čovjek bio u dubokom snu. Ovo ne samo da postavlja šablon za sva buduća djela kreacije, već nam pokazuje da čovjek ima samo jednu supstancu koju zaista može koristiti pri kreiranju sopstvenog svijeta — a to je on sam.

“I Gospod Bog pusti tvrd san na Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro, i mjesto popuni mesom; I Gospod Bog stvori ženu od rebra, koje uze Adamu, i dovede je k Adamu.” (Postanje/1. Mojsijeva, 2:21,22)

Prije nego je Bog načinio ovu ženu za čovjeka, doveo je Adamu poljske zvijeri, i ptice iz vazduha, da ih Adam imenuje. “Kako god da je Adam nazvao svako živo biće, to mu je od tada bilo ime.”

Ako biste uzeli indeks pojmova Biblije ili Biblijski riječnik i potražili riječ kost (u originalu stoji „thigh“, što se bukvalno prevodi kao bedrena kost, bedro. Prim. prev.), onako kako je upotrijebljena u ovoj priči, vidjeli biste da nema ništa sa kosti. Definisana je kao mekani djelovi koji su kreativni u čovjeku, koji su okačeni o čovječiju kost.

Drevni pripovjedači su upotrijebili ovaj falični okvir da bi otkrili važnu psihološku istinu. Anđeo je Božiji glasnik. Vi ste Bog, kao što ste već otkrili, jer Vaša svjesnost je Bog, i imate ideju, poruku. Rvete se sa idejom, jer ne znate da Jeste već ono što zamišljate, niti vjerujete da biste mogli to da postanete. Vi biste voljeli, ali ne vjerujete da možete.

Ko se rve sa anđelom? Jakov. A riječ “Jakov”, po definiciji, znači potiskivač (“supplanter”, u originalu. Prim.prev.).

Vi biste voljeli da se transformišete i postanete ono što razum i Vaša čula negiraju. Dok se rvete sa svojim idealom, pokušavajući da osjetite da Jeste on, to se dešava. Kada zaista osjetite daJeste svoj ideal, nešto izađe iz Vas. Mogli biste upotrijebiti riječi: “Neko se dotače mene; jer ja osjetih silu koja iziđe iz mene.” (Po Luci, 8:46)

Za trenutak, nakon uspješne meditacije, postajete nesposobni da nastavite čin, kao da je u pitanju fizički čin kreacije. Nakon uspješne molitve ste nemoćni taman kao da ste završili fizičku kreaciju. Kada osjetite zadovoljenje, više ne osjećate želju. Ako želja ostane, niste razbuktali ideju u sebi, niste zaista uspjeli da postanete svjesni da Jeste ono što ste željeli da budete. Postoji i dalje ta žeđ, kada se vratite iz dubine.

Ako mogu da osjetim da Jesam ono za šta sam samo prije par sekundi znao da nisam, ali sam želio da budem, onda više ne osjećam glad za time. Više ne osjećam žeđ, jer se u tom stanju osjećam zadovoljno. Onda se nešto skupi u meni, ne fizički, već u mojim osjećanjima, u mojoj svijesti, jer to je ljudska kreativnost. Toliko se skupi u svojoj želji, da izgubi volju da nastavi sa meditacijom. Ne zaustavlja je fizički, prosto više nema želju da nastavi čin meditacije.

“Zato vam kažem: sve što ištete u svojoj molitvi vjerujte da ste primili; i biće vam.” (Po Marku, 11:24) Kada se fizički čin kreacije završi, mišić koji se nalazi u praznini između ljudkih rebara se skupi, i čovjek shvata da je nemoćan ili zaustavljen. Na sličan način, kada se čovjek uspješno moli, on vjeruje da već Jeste ono što je želio da bude, stoga ne može i dalje željeti da bude nešto čega je već svjestan da Jeste. U trenutku zadovoljenja, fizičkog i psihološkog, nešto izađe napolje i vremenom bude svjedok čovječije moći stvaranja.

Naša sledeća priča je iz 38. poglavlja Knjige Postanja/1. Mojsijeve. Tu imamo kralja po imenu Juda, čovjek čije ime takođe počinje sa JOD HE VAU. Tamara je njegova snaha.

Riječ “Tamara” (“Tamar” u originalu, prim. prev.) znači palma, ili najljepše, najljupkije. Ona je graciozna i divna za gledanje i zovu je palma. Visoka, ponosna palma cvjeta čak i u pustinji — gdje god je ona, tu je oaza. Kada vidite palmu u pustinji, tu ćete pronaći ono što najviše tražite u toj suvoj zemlji. Ništa nije poželjnije čovjeku koji hoda pustinjom nego prizor palme.

U našem slučaju, da budemo praktični, naš cilj je palma. To je ono nešto divno, nešto prelijepo čemu težimo. Šta god da je to što Vi i ja želimo, što zaista želimo, u ovoj priči je personifikovano kao predivna Tamara.

Rečeno nam je da pokrila lice kurvinskim velom i sjela na raskršće na putu. Njen svekar, kralj Juda, prolazi tuda i toliko mu se dopada ova što nosi veo da joj nudi jare da bi bio intiman sa njom.

Ona kaže: “Ali da mi daš zalog dokle ga (jare, prim.prev.) ne pošalješ.”

Gledajući oko sebe, on reče: “Kakav zalog da ti dam?”

“Eto, prsten i narukvicu, i štap što ti je u ruci”, reče ona, nakon čega je on sa ruke skinuo prsten i narukvicu i dao joj ih, skupa sa štapom. Onda je legao s njom i ona osta trudna, te mu rodi sina.

To je priča; a sada interpretacija. Čovjek ima samo jedan dar koji je istinski njegov za davanje, a to je on sam. Prosto nema drugog dara, kao što nam je rečeno u prvom kreativnom činu Adamovog stvaranja žene iz samog sebe. Nije postojala na svijetu nijedna druga susptanca od koje je mogao oblikovati predmet svoje želje. Na sličan način, Juda je imao samo jedan dar koji je zaista bio njegov za davanje — samog sebe, kako su prsten, narukvica i štap simbolizovali, jer to su bili simboli njegovog kraljevskog položaja.

Čovjek nudi nešto što nije on sam, ali život zahtijeva da pruži jedinu stvar koja simbolizuje njega samoga. “Prsten i narukvicu, i štap što ti je u ruci”. Ovi simboli čine kralja. Kada daje njih, on daje od sebe.

Vi ste slavni kralj Juda. Prije nego mognete leći sa Tamarom i učiniti da donese na svijet slične Vama, morate otići k njoj i dati joj dio sebe. Pretpostavimo da želim sigurnost. Ne mogu je imati poznavajući ljude koji je već imaju. Ne mogu je dobiti povlačeći veze. Moram postati svjestan daJesam siguran.

A sada, recimo, želim da budem zdrav. Pilule neće pomoći. Ishrana ili klima neće pomoći. Moram postati svjestan da sam zdrav prisvojivši osjećaj zdravlja.

Možda želim da postanem neko i nešto u ovom svijetu. Prosto gledajući u kraljeve i predsjednike i plemenite ljude, i živeći kao njihov odraz, neću postati ugledan. Moram postati svjestan da jesam plemenit i ugledan i hodati kao da Jesam ono što želim da budem.

Kada hodam u toj pretpostavci, ja dajem dio sebe slici koja je opsijedala moj um, i vremenom će mi ona podariti dijete; što znači da ću načiniti svijet koji je u harmoniji sa onim čega sam ja svjestan da jeste.

Vi ste kralj Juda i Vi ste takođe Tamara. Kada postanete svjesni da Jeste ono što želite da budete, Vi ste Tamara. Onda kristalizujete svoju želju u svijetu koji Vas okružuje.

Bez obzira koje priče čitali u Bibliji, bez obzira na to koliko likova su drevni pripovjedači uveli u dramu, jednu stvar Vi i ja stalno moramo imati na umu — sve se one odigravaju u umu individue.

Dok čitate priču, uklopite je u sebe. Znajte da je Vaša svjesnost jedina realnost. Onda znajte šta želite da bude. Zatim usvojite osjećaj da jeste ono što želite da bude, i ostanite vjerni toj pretpostavci, živeći i djelujući na osnovu svog ubjeđenja. Uvijek je uklopite u sebe.

Naša treća interpretacija vezana je za priču o Isaku i njegova dva sina: Isavu i Jakovu. Prikazana je slika slijepog čovjeka kojeg je mlađi sin obmanuo kako bi mu dao blagoslov koji je pripadao starijem sinu. Priča naglašava činjenicu da je obmana postignuta preko čula dodira.

“Tada reče Isak Jakovu: Hodi bliže, sine da te opipam jesi li sin moj Isav ili ne. I pristupi Jakov k Isaku ocu svom, a on ga opipa… … A kad Isak blagoslovi Jakova, i Jakov otide od Isaka oca svog, u taj čas dođe Isav brat njegov iz lova.” (Knjiga Postanja/1. Mojsijeva 27:21-30)

Priča može biti vrlo poučna ako je sada ponovo proživimo. Ponovo, imajte na umu da su svi likovi Biblije personifikacije apstraktnih ideja i moraju biti ispunjene u individui. Vi ste slijepi otac i oba njegova sina.

Isak je star i slijep, osjeća da mu se bliži smrt i poziva svog starijeg sina Isava, rutavog momka, te ga šalje u šumu da mu donese mesa divljači.

Drugi sin, Jakov, momak glatke kože, je načuo očev zahtjev. Kako je želio pravo prvorođenja, koje je pripadalo njegovom bratu, Jakov, dijete glatke kože, je zaklao jare iz očevog stada i odrao ga. Zatim je, ogrnut kožama jareta koje je zaklao, lukavo prišao svom ocu i prevarom ga uvjerio da je on Isav.

Otac je rekao: “Hodi bliže, sine, da te opipam. Ne mogu da vidim, ali priđi da bih te mogao opipati.” Obratite pažnju na naglasak koji je stavljen na osjećanje u ovoj priči.

Prišao je blizu i otac mu reče: “Glas je Jakovljev, ali ruke su Isavove.” I osjećajući grubost njegove kože, svojstvenu njegovom sinu Isavu, izgovorio je blagoslov i dao ga Jakovu.

Priča kaže da se, tek što je Isak izgovorio blagoslov i Jakov se udaljio, Isav vratio iz lova.

Ovo je važan dio. Ne očajavajte prilikom našeg praktičnog pristupa, jer dok sjedite ovdje Vi ste, takođe, Isak. Ova prostorija u kojoj sjedite je Vaš trenutni Isav. Ovo je grubi, ili čulno osjetni svijet, koji poznajemo preko naših tjelesnih organa. Sva Vaša čula potvrđuju činjenicu da se ovdje, u ovoj sobi. Sve vam govori da ste ovdje, ali možda Vi ne želite da budete ovdje.

Ovo možete primijeniti u korist bilo kog cilja. Prostorija u kojoj se nalazite bilo kada — okruženje u kom ste, to je Vaš čulno spoznajni svijet koji je u priči personifikovan kao Isav. Ono što biste željeli umjesto onoga što imate ili Jeste je Vaše stanje glatke kože ili Jakov, potiskivač.

Ne šaljite svoj vidljivi svijet u lov negiranjem, kao što to čini dosta ljudi. Govoreći da ne postoji, činite ga još stvarnijim. Umjesto toga, prosto odvratite svoju pažnju iz polja senzacija, koje je u ovom trenutku prostorija koja Vas okružuje, i koncentrišite svoju pažnju na ono čime ovu prostoriju želite da zamijenite, na ono što želite da učinite stvarnim.

Prilikom koncentrisanja na Vaš cilj, tajna je u tome da ga donesete ovdje. Morate učiniti da tamo bude ovdje i zamisliti da Vam je cilj tako blizu da ga možete osjetiti.

Pretpostavimo da ovoga trenutka želim klavir ovdje, u ovoj prostoriji. Ako vidim u svom umu klavir koji je negdje drugdje, to neće pomoći. Ali vizualizovati ga u ovoj sobi, kao da je ovdje i staviti svoju zamišljenu ruku na klavir i opipati da je neporecivo stvaran, znači približiti subjektivno stanje, personifikovano kao moj mlađi sin Jakov, tako blizu da ga mogu osjetiti.

Za Isaka se kaže da je slijepac. Vi ste slijepi zato što ne vidite svoj cilj tjelesnim organima, ne možete ga vidjeti svojim čulima. Percipirate ga jedino u svom umu, ali ga približavate toliko da možete da ga opipate kao da je potpuno stvaran u ovom trenutku. Kada se ovo dogodi, i Vi se izgubite u njegovoj stvarnosti i osjetite da je stvaran, otvorite oči.

Kada otvorite oči, šta se dešava? Prostorija koju ste bili potpuno isključili samo trenutak ranije, se vraća iz lova. Tek što ste dali svoj blagoslov — osjetili zamišljeno stanje kao stvarno — realni svijet, koji se prije činio nestvarnim, se vraća. Ne obraća Vam se riječima, kao što je zapisano o Isavu, ali Vam prostorija koja Vas okružuje, samim svojim prisustvom, govori da ste samo-obmanuti.

Govori Vam da, dok ste bili zanijeti u zamišljanju, osjećali da Jeste ono što želite da budete, osjećali da sada posjedujete nešto što želite imati, da ste se prosto zavaravali. Pogledajte ovu prostoriju. Ona negira da ste negdje drugo.

Ako znate zakon, sada ćete reći: “Iako je tvoj brat pristupio lukavo i prevario me i uzeo tvoje pravo prvorođenog, dao sam mu svoj blagoslov i sada ga ne mogu povući.”

Drugim riječima, ostajete vjerni toj subjektivnoj realnosti i ne oduzimate joj moć rođenja. Dali ste joj pravo da se rodi, i ona će se realizovati u Vašem svijetu. Nema mjesta u ovom Vašem ograničenom prostoru dovoljno da bi ga dvije stvari zauzimale istovremeno. Učinivši subjektivno stvarnim, ono vaskrsava u Vašem svijetu.

Uzmite ideju koju želite da utjelovite, i pretpostavite da već jeste. Potpuno se izgubite u pretpostavci da je to neporecivo stvarno. Dok joj dajete ovaj osjećaj realnosti, dali ste joj blagoslov koji pripada realnom svijetu, i ne morate da potpomažete njeno rođenje ništa više nego što morate pomagati rođenje djeteta ili nicanje sjemena koje ste jednom posijali u zemlju. Sjeme koje posijete raste bez ljudske pomoći, jer u sebi sadrži svu moć i sve planove neophodne za samoizražavanje.

Večeras možete oživljeti dramu u kojoj Isak blagosilja mlađeg sina i vidjeti šta će se dogoditi u neposrednoj budućnosti u Vašem svijetu. Vaše trenutno okruženje nestaje, sve životne okolnosti se mijenjaju i stvaraju prostor za nastanak onoga čemu ste podarili svoj život. Dok hodate, znajući da jeste ono što želite da bude, Vi ga realizujete bez tuđe pomoći.

Četvrta priča za večeras je preuzeta iz knjiga koje su pripisane Mojsiju. Ako Vam treba dokaz da je Mojsije nije napisao, pročitajte priču pažljivo. Nalazi se u 34. poglavlju 5. Mojsijeve knjige. Pitajte bilo kog svještenika ili rabina ko je autor ove knjige i oni će Vam reći da je napisao Mojsije.

U 34. poglavlju 5. Mojsijeve knjige ćete pročitati umrlicu koju je čovjek napisao sam sebi. Neko može sjesti i napisati šta bi želio da piše na njegovom nadgrobnom spomeniku, ali ovdje imamo čovjeka koji je napisao sopstvenu umrlicu. I onda umire, i tako potpuno briše sebe da izaziva potomstvo da pronađu gdje se sahranio.

“I umrije ondje Mojsije, sluga Gospodnji u zemlji moavskoj po riječi Gospodnjoj. A pogrebe ga Gospod u dolini u zemlji moavskoj prema Vet-Fegoru; i niko ne dozna za grob njegov do današnjeg dana. I bješe Mojsiju sto i dvadeset godina kad umre, i ne bjehu potamnjele oči njegove niti ga snaga izdala.” (5. Mojsijeva, 34:5-7)

Morate ove noći — ne sjutra — naučiti tehniku pisanja sopstvene umrlice i tako potpuno umrijeti u odnosu na ono što Jeste da nijedan čovjek na svijetu ne može znati gdje ste sahranili ranijeg čovjeka. Ako ste sada bolesni, pa ste ozdravili, a ja znam na osnovu činjenica da ste bolesni, gdje mi možete pokazati i reći da ste tamo sahranili bolesnika?

Ako ste siromašni i pozajmljujete od svakog prijatelja kog imate, a onda se iznenada počnete valjati u bogatstvu, gdje ste sahranili siromašnog čovjeka? Tako potpuno izbrišete siromaštvo iz svog uma da ne postoji ništa na ovom svijetu na šta možete da pokažete i tvrdite da ste ga tamo ostavili. Potpuna transformacija svjesnosti briše sve dokaze da je išta drugo osim ovoga sada ikada postojalo na svijetu.

Najljepša tehnika dostizanja cilja je data u prvom stihu 34. poglavlja 5. Mojsijeve knjige:

“Tada iziđe Mojsije iz polja Moavskog na goru Nava, na vrh Fazge, koja je prema Jerihonu; i pokaza mu Gospod svu zemlju od Galada do Dana”.

Čitate ovaj red i pitate se: “Pa šta?” Ali uzmite indeks pojmova i potražite riječi. Prva riječ, “Mojsije”, znači izvući, spasiti, podići, dohvatiti. Drugim riječima, Mojsije je personifikacija moći u čovjeku koja može izvući iz njega ono što traži, jer sve dolazi iznutra, ne spolja. Izvlačite iz sebe ono što sada želite da izrazite sebi kao realno.

Vi ste Mojsije koji izlazi iz Moavskih ravnica. Riječ “Moav” (eng. Moab) je složenica dvije riječi iz hebrejskog jezika, “Mem” i “Ab” (nije prevođeno, prim.prev.), i znači majka-otac. Vaša svjesnost je majka-otac, ne postoji drugi uzrok u svijetu. Vaše JAstvo, Vaša svjesnost, je Moav ili majka-otac. Uvijek nešto izvlačite iz nje.

Sledeća riječ je “Nava” (eng. Nebo). U indesku pojmova, Nava je definisano kao proročanstvo. Proročanstvo je nešto subjektivno. Ako kažem “biće tako-i-tako”, to je slika u umu; još uvijek nije činjenica. Moramo sačekati i dokazati ili opovrgnuti ovo proročanstvo.

Prevedeno na naš jezik, Nava je Vaše htijenje, Vaša želja. Nazvana je planinom jer izgleda kao nešto na šta se teško popeti, pa je stoga naizgled nemoguće za realizaciju. Planina je nešto veće od Vas, nadilazi Vas. Nava označava ono što želite biti nasuprot onome što Jeste.

Riječ “Fazga” (eng. Pisgah), po definiciji, znači kontemplirati, duboko misliti. Jerihon (eng. Jericho) je mirisna nota. Galad (eng. Gilead) označava gomile svjedoka. Poslednja riječ “Dan” (eng. Dan) znači “Prorok”.

Sada ih sve sastavite na praktičan način i otkrijte šta su stari narodi htjeli da nam kažu. Dok stojim ovdje, otkrivši da je moja svjesnot Bog, i da mogu transformisati sebe u ono što pretpostavim daJesam prosto osjećajuči da već Jesam ono što želim da budem; sada znam da imam sve što je potrebno za savladavanje ove planine.

Definišem svoj cilj. Ne zovem ga Nava, zovem ga svojom željom. Šta god da želim, to je moja Nava, to je moja velika planina na koju ću se popeti. Sada počinjem kontemplaciju o njoj, jer ću se popeti na vrh Fazge.

Moram kontemplirati svoj cilj na takav način da dobijem zadovoljavajuću reakciju. Ako ne dobijem takvu reakciju, Jerihon ostaje neopažen, jer Jerihon je miris. Kada osjetim da Jesam ono želim da budem, ne mogu suzbiti radost koja prati taj osjećaj.

Moram uvijek kontemplirati svoj cilj dok ne dobijem osjećanje oličeno u Jerihonu. Posle toga ne činim ništa da ga učinim vidljivim u mom svijetu; jer brda Galada, koja označavaju muškarce, žene i djecu, čitav svijet koji me okružuje, dolaze da posvjedoče. Dolaze da posvjedoče da ja Jesamono što sam pretpostavio da jesam i održavao u sebi. Kada se moj svijet prilagodi mojoj pretpostavci, proročanstvo je ispunjeno.

Ako sada znam šta želim da budem, i pretpostavim da to Jesam, i hodam kao da Jesam, ja postajem to i tako potpuno umirem u odnosu na svoje prethodno mišljenje o sebi da ne mogu pokazati ni na jedno mjesto na svijetu i reći: tamo je sahranjen raniji Ja. Tako sam potpuno umro da izazivam potomstvo da ikada pronađu gdje sam sahranio starog sebe.

U ovoj prostoriji sigurno postoji neko ko će se toliko transformisati da ga neće prepoznati ni krug najbližih prijatelja.

Deset godina sam bio plesač, plesao u brodvejskim predstavama, varijetskim predstavama i u Evropi. Nekada sam mislio da ne bih mogao življeti bez određenih prijatelja. Mislio sam da nikada ne bih mogao življeti bez njih. Sada priznajem da i nisam mogao. Danas, mi nemamo ništa zajedničko. Kada se sretnemo, ne prelazimo namjerno na drugu stanu ulice, ali to je skoro potpuno hladan susret, jer nemamo o čemu da razgovaramo. Tako sam umro za taj raniji život da, kada sretnem ove ljude, oni ne mogu ni da govore o starim vremenima.

Ali ima ljudi koji i danas žive u tom stanju, i sve su siromašniji i siromašniji. Oni uvijek vole da govore o starim vremenima. Nikada nisu sahranili tog čovjeka, on je i te kako živ u njihovom svijetu.

Mojsije je imao sto dvadeset godina, ispunjene, predivne godine, kao što broj 120 nagovještava. Jedan plus dva plus nula jednako je tri, numerički simbol izražavanja (u originalu: “the numerical symbol of expression”, prim. prev.). Ja sam potpuno svjestan svog izraza. Oči su mi nezamućene i tjelesne funkcije neoslabljene. Potpuno sam svjestan da sam ono što ne želim da budem.

Ali znajući ovaj zakon, kojim se čovjek transformiše, ja pretpostavljam da Jesam ono što želim da budem i živim u pretpostavci da je to završena stvar. Prilikom postanka toga čovjeka, stari čovjek umire i sve što je vezano za raniji koncept sebe umire sa njim. Ne možete ubaciti nijedan dio starog čovjeka u novog čovjeka. Ne možete staviti novo vino u stare boce ili nove zakrpe na staru odjeću. Morate biti potpuno novo biće.

Dok pretpostavljate da Jeste ono što želite da budete, ne treba vam ničija pomoć da tako i bude. Niti vam treba ičija pomoć da sahranite ranijeg sebe. Ostavite mrtve da sahranjuju mrtve. Nemojte se čak ni osvrnuti, jer nijedan čovjek koji stavi ruku na plug i onda gleda iza sebe nije vrijedan carstva nebeskog.

Nemojte se pitati kako će se sve zbiti. Nije bitno što Vaš razum sve negira. Nije bitno ako čitav svijet oko Vas sve negira. Ne morate Vi sahranjivati staro. “Ostavi mrtve da sahranjuju mrtve.” Tako ćete sahraniti prošlost, ostajući vjerni novom konceptu Sebe, da ćete izazivati čitavu budućnosti da otkrije gdje ste je zakopali. Do dana današnjeg, nijedan čovjek u čitavom Izraelu nije pronašao Mojsijev grob.

Eto, to su četiri priče koje sam obećao za večeras. Morate ih primjenjivati svakoga dana svog života. Iako se čini da je stolica na kojoj sada sjedite tvrda i nepogodna za meditaciju, možete je, imaginacijom, napraviti najudobnijom foteljom na svijetu.

Dopustite mi sada da definišem tehniku onako kako želim da je koristite. Vjerujem da je svako od vas došao ovdje večeras sa jasnom predstavom svoje želje. Nemojte reći da je nemoguća. Želite li je? Ne morate koristiti svoj moralni kodeks da biste je realizovali. To je sve skupa van domašaja Vašeg kodeksa.

Svjesnost je jedina realnost. Stoga, moramo oblikovati objekat naše želje u sopstvenoj svjesnosti.

Ljudi imaju naviku podcjenjivanja važnosti jednostavnih stvari, i preporuka da se dovedete u stanje slično snu kako bi Vam bilo lakše da prihvatite stanje koje Vaš razum i čula negiraju, je jedna od prostih stvari koje ćete možda podcijeniti.

Međutim, ova jednostavna formula za mijenjanje budućnosti koju su otkrili drevni učitelji i dali nam je u Bibliji, može biti dokazana od bilo koga.

Prvi korak u mijenjanju budućnosti je Želja, to jest, definišite svoj cilj — znajte tačno šta želite.

Drugo: osmislite događaj za koji vjerujete da će se odigrati NEPOSREDNO NAKON ispunjenja Vaše želje — događaj koji implicira ispunjenje želje — nešto u čemu će Vaše djelovanje biti dominantno.

Treći korak je imobilisanje fizičkog tijela i izazivanje stanja sličnog snu. Onda mentalno dovedite sebe pravo u ranije definisanu situaciju, sve vrijeme zamišljajući da zaista izvodite tu akciju OVDJE I SADA. Morate učestvovati u zamišljenoj akciji, ne samo stajati i posmatrati je, već OSJEĆATI da zaista izvodite akciju, tako da je zamišljena senzacija za Vas potpuno realna.

Važno je zapamtiti da pretpostavljena akcija mora uvijek biti ona koja SLIJEDI ispunjenje Vaše želje, koja implicira njeno ispunjenje. Na primjer, pretpostavimo da želite unapređenje na poslu. U tom slučaju bi čestitanje bilo ono što bi uslijedilo nakon ispunjenja Vaše želje.

Nakon što ste izabrali tu akciju da je doživite u imaginaciji kako biste implicirali unapređenje, imobilišite fizičko tijelo i izazovite stanje na ivici sna, sanjivost (u originalu: “drowsy state”, prim.prev.), ali tako da ste još uvijek u stanju da kontrolišete tok svojih misli, stanje u kom ste usredsređeni bez napora. Posle toga zamislite prijatelja kako stoji pred Vama. Stavite svoju zamišljenu ruku u njegovu. Osjetite da je čvrsta i realna, i sprovedite zamišljeni razgovor sa njim koji je u skladu sa OSJEĆANJEM DA STE UNAPRIJEĐENI.

Ne zamišljate sebe na distanci u prostoru ili vremenu kako vam čestitaju na dobroj sreći. Umjesto toga, učinite da “negdje drugo“ bude “ovdje“ a budućnost — SADA. Razlika između osjećanja da proživljavate događaj sada i ovdje i zamišljanja sebe u događaju kao na filmskom platnu znači razliku između uspjeha i neuspjeha.

Shvatićete razliku ako sada zamislite da se penjete merdevinama. Zatvorenih očiju, zamislite da su merdevine sada ispred Vas i OSJETITE KAKO SE ZAISTA PENJETE NJIMA.

Iskustvo me je naučilo da ograničim zamišljenu scenu koja implicira ispunjenje želje, da zbijem ideju u jedinstveni čin, i da ga proživljavam iznova i iznova sve dok ne poprimi svojstva realnosti. U suprotnom će Vam pažnja odlutati tragom asocijacija, gomila slika će se nametnuti Vašoj pažnji i za par sekundi će vas odvesti stotinama kilometara daleko od cilja u domenu prostora i godinama daleko u domenu vremena.

Ukoliko ste odlučili da se popnete određenim nizom stepenika, jer je to vrlo vjerovanto događaj koji će pratiti ispunjenje Vaše želje, onda morate ograničiti djelovanje na taj određeni niz stepenika. Ako Vam pažnja odluta, vratite je zadatku penjanja tim nizom stepenika, i nastavite tako sve dok Vaš zamišljeni čin ne poprimi čvrstoću i karakteristike realnosti.

Ideja mora biti održavana u umu bez bilo kakvog osjetnog napora sa Vaše strane. Morate, sa minimalnim naporom, ispuniti um osjećanjem da je želja ispunjena.

Sanjivost potpomaže promjenu, jer olakšava pažnju bez naprezanja, ali ne smijete otići predaleko, u stanje sna u kom više niste u stanju da kontrolišete kretanje svoje pažnje. Već umjereni stepen sanjivosti u kom ste još uvijek u stanju da upravljate sopstvenim mislima.

Najefektivniji način ovlapoćenja želje je zauzimanje osjećanja da je želja već ispunjena i onda, u opuštenom i sanjivom stanju, neprestano ponavljanje, poput uspavanke, bilo koje kratke fraze koja imlicira ispunjenje želje, npr. “Hvala, hvala, hvala” kao da se obraćate nekoj višoj sili koja vam je dala ono što ste željeli.

Znam da će, kada se ovaj kurs završi u petak, mnogi od vas moći da mi kažu da su ostvarili svoje ciljeve. Prije dvije nedjelje sam sišao sa podijuma i uputio se ka vratima kako bih se rukovao sa publikom. Sigurno neću slagati ako kažem da mi je najmanje trideset pet njih, iz grupe od stotinu trideset pet ljudi, reklo da su već ostvarili ciljeve koje su imali kada su se pridružili predavanjima. Ovo se dogodilo prije samo dvije nedjelje. Ja nisam ništa učinio da bi se te želje ostvarile, osim što sam podijelio sa njima ovu tehniku molitve. Vi ne morate ništa da učinite da biste ostvarili svoje želje — osim da primijenite ovu tehniku molitve.

Zatvorenih očiju, i imobilsanog tijela, uđite u stanje slično snu i uključite se u događaj kao da ste glumac koji igra ulogu. Iskusite u imaginaciji ono što biste iskusili uživo da je Vaš cilj realizovan. Učinite da “negdje” bude OVDJE i “nekad” da bude SADA. I veće Vi, koristeći širu perspektivu, će upotrijebiti sva sredstva, i nazvati ih dobrima, koja će ići u prilog realizaciji onoga što ste prisvojili kao svoje stanje.

Oslobođeni ste bilo kakve odgovornosti za realizaciju, jer dok zamišljate i osjećate da je već tako, Vaše dimenzionalno veće Ja određuje sredstva. Nemojte ni na trenutak pomisliti da će neko biti povrijeđen u procesu, ili da će neko biti razočaran. To se Vas ne tiče. Ja moram upravljati ovom kućom. Previše nas, učenih različitim životnim putevima, smo toliko zabrinuti za druge.

Pitate se: “Ako ja dobijem ono što želim, zar to neće povrijediti drugog?” Postoje načini koji Vama nisu poznati, zato nemojte da brinete o tome.

Sada zatvorite oči, jer ćete biti u dugom periodu tišine. Uskoro ćete potonuti u kontemplaciju, osjećajući da jeste ono što želite da bude, toliko da ćete biti potpuno nesvjesni činjenice da ste u ovoj prostoriji sa ostalima.

Doživljećete šok kada otvorite oči i otkrijete da ste ovdje. Trebali biste da doživite šok kada otvorite oči i otkrijete da ste ovdje a ne zaista tamo gdje ste, samo trenutak ranije, osjećali da jeste, ili imate. A sada ćemo se upustiti u tišinu.

Period tišine…

Ne moram vas podsjećati da sada Jeste ono što ste pretpostavili da Jeste. Nemojte da raspravljate o tome ni sa kim, čak ni sa sobom. Ne možete misliti o “kako“, kada znate da već JESTE.

Vaše trodimenzionalno rezonovanje, koje je zaista vrlo ograničeno rezonovanje, ne bi trebalo biti uvučeno u ovu dramu. Ono ne zna kako. Ono što ste upravo osjetili kao istinito jeste istinito.

Ne dopustite da Vam bilo ko kaže da nešto nećete imati. Ono za šta osjećate da imate — imaćete. I ovoliko mogu da Vam obećam, nakon što ostvarite svoj cilj, kada se osvrnete unazad, moraćete da priznate da ovaj Vaš svjesni rezonski um ne bi nikada mogao pronaći način za tako što.

Vi Jeste ono i imate ono što ste ovoga trenutka prisvojili. Nemojte raspravljati o tome. Ne tražite ničiju podršku jer se može desiti da stvar ne dođe. Već je došla. Idite svojim poslom, radeći sve uobičajene stvari i dopustite da se ove stvari dogode u Vašem svijetu.


USLIŠENA MOLITVA

Da li Vam je nekada molitva bila uslišena? Šta sve ljudi ne bi dali samo da su sugurni da će se, kada se mole, dogoditi nešto konkretno. Iz tog razloga, volio bih da odvojim malo vremena da vidimo zašto neke molitve bivaju uslišene, a neke, kako se čini, padaju na nepoldno tlo. “Kad se molite, vjerujte da ste primili i biće vam.“ Vjerujte da ste primili — to je uslov postavljen čovjeku. Ukoliko ne vjerujemo da smo primili, molitva nam neće biti uslišena. Molitva — uslišena — implicira da je nešto urađeno kao posledica molitve, što inače  ne bi bilo urađeno. Prema tome, onaj koji se moli je pokretač akcije, upravljački um i onaj koji uslišava molitvu. Čovjek odbija da prihvati takvu odgovornost, jer je odgovornost, čini se, nevidljivi košmar za čovječanstvo.

Čitav fizički svijet počiva na zakonu. Ipak, mi ne vidimo takvu vezu između molitve i njenog ispunjenja. Osjećamo da Bog može uslišiti ili ignorisati našu molitvu, da naša molitva može pogoditi ili promašiti cilj. Um je još uvijek nevoljan da prizna da se Bog pokorava sopstvenim zakonima. Koliko ljudi vjeruje da između molitve i njenog ispunjenja postoji relacija uzroka i posledice?

Bacimo pogled na način kojim je izliječeno deset gubavaca, kako nam je ispričano u sedamnaestom poglavlju Jevanđelja po Luki. Ono što nam odmah privlači pažnju je metod upotrijebljen da bi se u njima probudila vjera dovoljnog inteziteta. Rečeno nam je da su deset gubavaca molili Isusa da im se “smiluje“, t.j. da ih iscijeli. Isus im je naredio da odu i da se pokažu svještenicima “i oni idući očistiše se“. (Po Luki 17:14) Mojsijev zakon nalagao je da se gubavac, nakon što ozdravi, mora pokazati svešteniku da bi dobio potvrdu o svom zdravlju. Isus je postavio test pred vjeru gubavaca i obezbijedio način na koji se njihova vjera mogla uzdići do punog potencijala. Ako bi gubavci odbili da odu — značilo bi da nisu imali vjere — i, posledično, ne bi mogli biti izliječeni. Ali, ako bi Ga poslušali, potpuna realizacija onoga što je njihovo putovanje impliciralo bi se otvorila u njihovim umovima i tokom puta bi ih ova dinamična misao iscijelila. I zato možemo pročitati: “i oni idući očistiše se“.

Čuli ste, bez sumnje, mnogo puta riječi one stare inspirativne himne: “Oh, kakvog se mira često lišavamo; oh, koliki bespotreban bol snosimo, sve zato što Bogu u molitvi sve ne odnosimo.“ Što se mene tiče, ja sam došao do ovog ubjeđenja putem iskustva, jer sam bio prisiljen da razmišljam o prirodi molitve. Vjerujem u upražnjavanje i filozofiju onoga što ljudi zovu molitvom, ali nije sve što nosi to ime zaista molitva.

Molitva je uzdizanje uma do onoga što tražimo. Prva riječ popravljanja stanja uvijek je “podigni (se)“. Uvijek uzdignite um do onoga što tražite. Ovo se radi lako, tako što se zauzme osjećanje kao da je želja već ispunjena. Kako biste se osjećali da Vam je molitva uslišena? Pa, uđite u to osjećanje sve dok u imaginaciji ne doživite ono što biste doživljeli na javi kada bi Vam molitva bila uslišena. To znači držati pažnju na ideji da je želja već ispunjena sve dok ona  u potpunosti ne ispuni um i istisne iz svijesti sve druge misli. Ali, kada kažem da molitva podrazumijeva ulazak u određeni čin (mentalno) i zadržavanje pažnje na ideji da je želja ispunjena sve dok ta ideja ne preplavi um i ne istisne iz svijesti sve druge ideje, to ne znači da je molitva umni napor — čin koji uključuje snagu volje. Naprotiv, molitvu treba smatrati potpunom suprotnošću voljnom činu. Molitva znači predaju. Znači prepuštanje sebe osjećanju da je želja ispunjena. U slučaju da molitva ne urodi plodom — nešto sa njom nije u redu, a problem uglavnom leži u pretjeranom naporu. Dolazi do ozbiljne zabune jer ljudi poistovjećuju stanje molitve sa činom (snage) volje, umjesto da ga smatraju njenom potpunom suprotnošću. Zlatno pravilo je da ne ulažete nikakav napor i ako se toga budete držali intuitivno ćete ući u ispravno stanje (u originalu: “The sovereign rule is to make no effort, and if this is observed, you will intuitively fall into the right attitude.” Prim. prev).

Kreativnost nije čin snage volje, već dublja perceptivnost, oštrija prijemčivost. Prihvatanje krajnjeg stanja — prihvatanje uslišenja molitve — pronalazi sredstva za njegovu realizaciju. Osjećanjima se dovedite pravo u stanje (svijesti) uslišene molitve, sve dok ono ne preplavi um i ne istisne sva druga stanja iz Vaše svijesti. Ono na čemu moramo raditi nije razvijanje snage volje, već edukacija imaginacije i ukroćivanje pažnje. Molitva uspijeva tako što se izbjegne konflikt. Molitva je, više od svega, laka. Najveći njen neprijatelj je napor. Moćnik se potpuno predaje jedino onome što je najnježnije. Nebeska bogatstva ne mogu se dosegnuti snažnom voljom, već on sebe predaje, poklanja se, tom trenutku. Linijama najmanjeg otpora kreću se duhovne, kao i fizičke, sile.

Moramo djelati iz pretpostavke da već posjedujemo to što želimo, jer sve što želimo već postoji u nama. Čeka samo da položimo pravo na njega. Moramo na to položiti pravo, to je neophodan uslov za ispunjenje želja. Molitve su nam uslišene ukoliko zauzmemo osjećanje ispunjene želje i nastavimo dalje iz te pretpostavke. Jednom od najljepših primjera uslišene molitve sam prisustvovao u mojoj dnevnoj sobi. Jako šarmantna dama koja nije iz ovoga grada došla je da se vidi sa mnom u vezi molitve. Kako nije imala kome da ostavi svog osmogodišnjeg sina na čuvanje, povela ga je sa sobom na razgovor. Naizgled je bio udubljen u igranje sa nekakvim kamiončetom, ali na kraju razgovora sa njegovom majkom rekao je: “Gospodine Nevile, sada znam kako da se molim. Znam šta želim — štene australijskog ovčara — i mogu zamišljati kako ga grlim na mom krevetu svake noći.“ Njegova majka je i njemu i meni objasnila sve razloge zašto je nemoguće da se ta molitva ispuni, cijena kučeta, skučen stan, čak i njegovu nemogućnost da se propisno stara o psu. Dječak je pogledao majku u oči i rekao prosto: “Ali, mama, sada znam kako se moli.“ I jeste znao. Dva mjeseca posle ovog razgovora, tokom “Nedjelje dobrote prema životinjama“ u njegovom gradu, svi đaci su morali napisati sastav o tome kako bi se brinuli o kućnom ljubimcu. Pogodili ste. Njegov sastav, od pet hiljada poslatih, je osvojio nagradu. A nagrada, koju je dječku uručio gradonačelnik, bilo je štene australijskog ovčara. Dječak je zaista zauzeo osjećanje ispunjene želje, grleći i voleći svoje štene svake večeri.

Molitva je čin Imaginarne Ljubavi, što će biti tema mog sledećeg predavanja u nedjelju ujutru u 10:30h u “Pozorištu Foks Vilšir“, na Bulevaru Vilšir, u blizini Le Sienege. Želja mi je da vam sledeće nedjelje objasnim kako se i Vi, poput ovog dječaka,  možete prepustiti divnim prikazima svojih želja i istrajati u molitvi čak i kada Vam, kao onom dječaku, kažu da su Vam želje nerealne i nemoguće.

Neophodnost istrajnosti u molitvi nam je prikazana u Bibliji: “Koji od vas ima prijatelja”, kaže Isus, “i otide mu u ponoći i reče mu: Prijatelju! Daj mi tri hljeba u zajam; Jer mi dođe prijatelj s puta, i nemam mu šta postaviti; A on iznutra odgovarajući da reče: Ne uznemiravaj me; već su vrata zatvorena i djeca su moja sa mnom u postelji, i ne mogu ustati da ti dam. I kažem vam: ako i ne ustane da mu da zato što mu je prijatelj, zbog njegovog bezobraznog iskanja ustaće i daće mu koliko treba.“ (Po Luki 11:5-8) Moramo istrajati sve dok ne uspijemo da se u imaginaciji vidimo u situaciji uslišene molitve. Tajna uspjeha je riječ “istrajnost“. Onaj koji zamišlja sebe u činu ubira i plodove tog čina.  A ukoliko ne zamišlja sebe u činu, zauvijek će biti oslobođen i rezultata. Iskusite u imaginaciji ono što biste doživljeli u stvarnosti da već Jeste ono što želite biti, i požnjećete plodove tog čina. “Sve što ištete u svojoj molitvi verujte da ste primili; i biće vam.“ (Po Marku 11:24) Moramo istrajati sve dok se ne probijemo do našeg prijatelja na višem nivou svjesnosti. Moramo istrajati sve dok osjećanje da je želja ispunjena ne poprimi svu senzornu jasnoću stvarnosti.

Molitva je kontrolisani budni san. Ako želimo da se uspješno molimo, moramo umiriti pažnju tako da posmatra svijet onakav kakv bismo vidjeli kada bi nam molitva bila uslišena.

Umirivanje pažnje ne zahtijeva bilo kakvu specijalnu vještinu, ali zahtijeva kotrolu mašte. Moramo proširiti naša čula — posmatrati našu izmijenjenu relaciju u odnosu na naš svijet i vjerovati toj opservaciji. Novi svijet se ne može obgrliti, ali se može osjetiti, dodirnuti. Najbolje ga možemo posmatrati tako što ćemo ga intezivno postati svjesni. Drugim riječima, slušajući kao da čujemo i gledajući kao da vidimo, možemo zaista čuti glasove i vidjeti prizore iz naše unutrašnjosti, koji se inače ne mogu ni vidjeti ni čuti. Kada usmjerimo pažnju na željeno stanje, spoljašnji svijet se ruši, i zatim svijet — poput muzike — pretvara sve svoje disonance u harmonije. Život nije borba, već predaja. Molitve nam bivaju uslišene moćima koje pobudimo, a ne moćima koje primjenjujemo. Sve dok oči obraćaju pažnju, duša je slijepa — jer svijet koji nas pokreće je onaj u nama, a ne svijet koji nas okružuje. Moramo čitavo naše biće prepustiti osjećanju da Jesmo ona plemenita osoba koja želimo biti. Ako postoji bilo kakva rezerva, molitva je uzaludna. Često nam dostizanje bitnih ciljeva uskraćuju sami naši napori da ih ostvarimo. Traži se od nas da djelamo kao da većJesmo čovjek koji želimo da budemo. Ukoliko to učinimo bez napora — doživljavajući u imaginaciji ono što bismo iskusili uživo da smo ostvarili svoj cilj, shvatićemo da smo ga uistinu ostvarili. Iscjeliteljska moć nalazi se u našem stavu. Ne moramo promijeniti ništa izuzev sopstvenog stava o tome što želimo. Pretpostavite vrlinu, ako je nemate, zauzmite osjećanje ispunjene želje. “Molite se za moju dušu; molitvom je ostvareno više nego što svijet sanja.“